Možda Igor Miličić nije bio jako košarkaško ime i poznato svima, ali za vrijeme ovog Evrobasketa nema ko ga nije zapamtio.

Košarkaši Poljske napravili su istinsko čudo i najljepša su bajka Evropskog prvenstva. Ekipa koju je Srbija u grupi D deklasirala sa 96:69 – boriće se za medalju.

Jedan od najzaslužnijih za to je definitivno selektor Igor Miličić (46).

Njegovi puleni su u osmini finala preskočili Ukrajinu, a onda priredili senzaciju i izbacili branioca trona Sloveniju (90:87) za prvo polufinale reprezentacije Poljske na EP pose 50 godina.

Ko nije gledao posljednju utakmicu četvrtfinala, mnogo je propustio. Emocije, plus 23 za Poljake, veliki preokret i povratak Slovenaca, opet odlazak Poljske na 12 razlike…

Suvišno je pisati koliko niko nije očekivao da ih vidi u borbi za medalju, čudesni kapiten Mateuš Ponitka i drugovi su odlično znali šta rade.

Ljepota košarke stala je u posljednju berlinsku borbu za polufinale. Sve to sa potpisom hrvatskog stručnjaka Igora Miličića koji je 20 godina već u Poljskoj, i kao igrač i kao trener o kome će se tek pričati.

Ljepota je i u neobičnim putevima, a upravo jednim takvim koračao je Miličić – od Jugoplastike do Kosova i Metohije i Poljske. Da, Kosova i Metohije, jer je jedne sezone igrao za Trepču, samo tamo je mogao pošto je prethodno u Grčkoj pao na doping testu, a liga nije pripadala FIBA.

U Split je stigao sa 14 godina, u doba kada je Jugoplastika harala Evropom i bila prvak. Put ga je u igračkoj karijeri dalje vodio u Njemačku, Poljsku i Grčku.

Prvi put je došao u Poljsku 2000. kada je potpisao za Poloniju, zatim je igrao još i u Prokomu, Anvilu i Košalinu, a sada je selektor.

Put do uspjeha bio je filmski, živog ga nije mazio, ali ga je na kraju nagradio.

Igrao je za juniorsku reprezentaciju Hrvatske koja je 1994. uzela evropsko srebro u Tel Avivu. Bio je plejmejker sa odličnim pregledom igre i veoma dobrim šutem.

Ipak, život je za njegovu igračku karijeru imao neke druge planove. Prve profesionalne košarkaške korake napravio je Rijeci, brzo je prešao u Split, 1997. godine, da bi na treningu povredio koljeno i čak dve godine pauzirao zbog toga, jer mu je prvo uspostavljena pogrešna dijagnoza, a zapravo je pokidao ukrštene ligamente.

Pošto u Splitu nisu mogli da ga čekaju, Miličić je sudbinski završio u Poljskoj i kada se oporavio – postao državni prvak sa Anvilom.

Poslije epizoda u Grčkoj, Turskoj i Rusiji, vratio se u Poljsku, nešto ga je očito vuklo, i osvojio je Kup sa Košalinom.

Kakav igrački trag je ostavio u Poljskoj svedoči i to da je dobio poziv da brani boje njihove reprezentacije, ali zbog jednog nastupa za Hrvatsku nije mogao.

Po odlasku u penziju, strpljivo je gradio trenerski put i prvo je bio pomoćnik Zoranu Sretenoviću, sa kojim se znao još iz Jugoplastike.

Na klupama poljskih timova kao što su Košalin i Anvil (za koje je i igrao), odnosno Stal Ostrava je gradio reputaciju, što ga je 2021. dovelo do selektorskog mjesta.

Koliko je košarka njegov život govori i to da se košarkom bavi svaki od trojice sinova (Igor, Zoran, Teo), koje je dobio u braku sa Poljakinjom Barbarom.

I sada piše stranice najljepše bajke na ovom Evrobasketu, pa kada su pali Slovenci, zašto ne bi i Francuzi (petak, 17.15) za veliko finale. Borba za medalju je svakako tu, podsjeća Nova.rs.