J.I. ima 34 godine i radio je kao konobar u Srbiji.

Pokušavao je na sve načine da se snađe kad je zbog korone njegov posao stao, međutim, problemi su ga natjerali da se zaputi u Aljasku u fabriku ribe i da odradi cijelu sezonu. Jeste zaradio dosta novca, ali ono što je iskusio ne bi poželio da mu se desi ponovo. Ukoliko ne bude morao nikada više neće napustiti porodicu.

– Prije nego što sam otišao na Aljasku sam se bavio ugostiteljstvom, ali na svojim poslovima nisam imao nikakve veze sa ribom. Radio sam u kafićima, klubovima, noćnim barovima i restoranima kao konobar. Imao sam dobar i unosan posao u Srbiji, ali onda je nastupila pandemija korona virusa. Posao je stao i mogu da kažem da gotovo godinu dana nisam radio ništa. Bio sam prinuđen da potražim alternativu. Od prijatelja sam čuo za posao obrade ribe na Aljasci. On je išao tamo i mogao je da zaradi dovoljno da u Srbiji od toga može da živi. To je bila i moja namjera. Da zaradim nešto od čega ću bar neko vrijeme moći da živim. I od drugih ljudi koji su bili sam čuo kakvo im je iskustvo i odlučio sam da se i sam upustim u to – počinje ispovijest J.I. za Mondo.

Da biste konkurisali za posao obrade ribe na Aljasci, kako kaže, potrebno da budete zdravi, u stalnom radnom odnosu, da niste osuđivani, a poželjno je i da imate porodicu kao garanciju da ćete se vratiti u svoju zemlju.

– Da biste otišli nisu vam bile potrebne nikakve pare. Mi smo ove godine i kartu dobijali – ističe J.I.

Kako napominje, kad se popuni formular za konkurisanje, automatski se konkuriše za svaku radnu poziciju u fabrikama koje drži kompanija, a dodaje da sada sa distance može da kaže nije imao pojma koja sve mogu biti njegova zaduženja.

– Kad konkurišete, znate kojoj ćete kompaniji pripasti, ali ne znate u koju fabriiku idete i u kom mjestu ćete biti. Popunjava se lista želja, ali sve se to radi napamet. Idete tamo gdje smatraju da ste im potrebni. Niste upoznati gdje će da vas bace. Ja sam pred sam put saznao na kojem ostrvu ću biti – prisjeća se J.I.

Prijavili ste se i idete – gotovo je

Opisao je i odlazak na Aljasku.

– Uzeo sam kartu, krenuo sam na avion, nisam znao ni kud idem, ni gdje idem, gotovo ništa. Ne mogu da kažem da sam bio uplašen, ali imao sam neku vrstu treme. Nije mi bilo svejedno. Na aerodromu je trebalo da nas sačeka neko iz agencije, ali to se nije desilo. Spontano smo se okupili, upoznali, shvatili da idemo na isto mjesto. Seli smo u avion i putovali prvo za Istanbul, onda 10 sati do Čikaga, onda za Sijetl, gdje smo prenoćili, a zatim za Enkoridž. Tu smo se testirali i odatle bili raspoređeni gdje ko ide – kaže J.I.

Kad je došao na ostrvo bio je u čudu da na svijetu postoji uopšte tako pusto mjesto.

– Prvo što vidiš je masa ljudi, a okolo pustoš. Imaš samo fabriku – sjeća se J.I. i dodaje da ga od same pomisli na taj prvi susret sa mestom gdje je radio i danas podilazi jeza.

Poslovi u fabrici za obradu ribe

Njegovo primarno zaduženje je bilo da pakuje zaleđenu ribu.

– To sam radio prvih nekoliko dana, ali onda sam bio raspoređen na različite poslove. Radite sve i svašta – pakujete ribu, čistite ribu, perete ribu, istovarate je sa brodova, slažete na palete, ispakujete sa paleta, praznite kontejnere, punite kontejnere, pravite kutije… Sve se radi. Mogu da vam dodjele i da čistite i perete ili da skupljate papiriće. Svaki posao je težak samo zato što se jedno te isto radi duže od 12 sati. Pravite iste pokrete i onda dobijate bolove koji su jedva izdrživi. Teško je i psihički jer je monotono. Poslovi su raspoređeni po spratovima – opisuje rad na Aljasci J.I.

J.I. je bio na Aljasci tri i po mjeseca i zaradio nešto više od 10.000 dolara, ali ukoliko ga muka ne natjera – nikada se ne bih ponovo vratio!

– Teško da bih se vratio da radim u fabrici ribe na Aljasci. Mnogo je naporno. Fizički i psihički iscrpljujuće. Psihički teško podnosim odvojenost od porodice. Daleko ste od svega, radite u nekoj zabiti, nemate socijalan život. Još ne znam koliko me je “koštala” Aljaska. Očekujem da će mi se odraziti na zdravlje, ali to još ne znam – priča J.I.

Ima i savjet za sve koji žele da konkurišu za ovaj posao.

– Svako treba da proba da vidi da li je za to. Ništa iz priča drugih ne može da se shvati. Dok ne odete i ne osjetite nema savjeta. Ipak, napomenuo bih da se ne nadaju da mogu previše da zarade, ja sam imao i sreće, znam i one u čijim smjenama nije bilo posla, a kad ne radite onda vas i ne plaćaju – zaključuje J.I.