Borac je došao do daha! Malo ko je očekivao da će posle lošeg starta i dva vezana poraza uslediti serija, koja bi mogla i da se nastavi.
Sa prilično skromnim igračkim kadrom trener Vinko Marinović izvukao je „suvu drenovinu” i popeo Borac u gornji deo premijerligaškog karavana.
Nastavak sezone sada izgleda mnogo lepše, a publika vraća veru u klub da bi možda mogao i uključiti se u borbu za jedno od mesta koja vode u Evropu.
– Nije bilo lako.
Promenili smo gotovo celi tim letos.
Trebalo je to posložiti.
Korak po korak i uspeli smo.
Još uvek kašljucamo, ali daleko to bolje izgleda nego jesenas.
Pobeda protiv Zrinjskog mnogo nam znači, možda i više na psihološkom planu od ta tri boda, jer dokazali smo i sebi i drugima da možemo tući ekipu iz vrha.
Nismo uspeli protiv Sarajeva, malo je nedostajalo sa Širokim, i onda smo uhvatili možda i najvredniji skalp, šampiona iz Mostara.
Borac u narednom kolu gostuje u Bijeljini, pa na Gradski stadion dolazi Željezničar.
– Nećemo ništa prognozirati.
Korak po korak.
Iako Bijeljina na oko izgleda kao lakše gostovanje, neće biti baš tako.
Ukoliko Semberiju preskočimo na zadovoljavajući način, Željo bi došao kao nagrada za sve ovo što smo napravili u poslednjih mesec dana.
Odbrana je sigurnija, a i napad je pokazao da se i iz malo šansi može doći do gola – nastavlja za „Sport“ Marinović.
A onda sledi reprezentativna pauza i ono što Marinoviću najviše godi, prijateljski meč sa Crvenom zvezdom, 10.
oktobra u 17 časova.
– Ma, Zvezda je uvek dobrodošla.
Dva moja kluba u nadam se veličanstvenom ambijentu.
Prijateljska utakmica koja će nama mnogo značiti, a verujem i crveno-belima.
Bez obzira na revijalni karakter, nema igrača koji ne želi igrati ovakve utakmice.
Na njima se rađaju zvezde, priča se do nekog novog susreta.
Onaj ko vredi iz sebe izvuče, ne 100 odsto, već 200! Pratim dešavanja u Srbiji, pogotovo u Zvezdi.
Možemo im se suprostaviti, ali rezultat je tu najmanje važan, želim da pamtimo igru i ambijent.SUDBINSKI VEZAN ZA CRVENO-BELE Ovo će biti Marinoviću debi na trenerskoj klupi protiv Crvene Zvezde, a zanimljivo da je kao i igrač Borca debitovao baš protiv crveno-belih.
– Rat je besneo na prostoru bivše Jugoslavije.
Tih prvih pola godine igrala se još zajednička liga.
Za Borac sam debitovao baš na „Marakani” protiv Zvezde.
Izgubili smo 2:0, a oba gola dao je Vladimir JugoviĆ.
Ne bi imao ništa protiv da se u Banjaluci 10.
oktobra rodi neki novi Jugović koji će obeležiti jedno razdobolje našeg fudbala…
A Marinović je četiri i po sezone bio stub odbrane Crvene zvezde.
Nije zaboravio dane s „Marakane”.
– Zvezda je naveći klub s ovih prostora, tu nema nikakve dileme.
Može Partizan uzeti i stotinu trofeja, Zvezda je uvek broj 1.
Navijači su ti koji sve govore,….
Kada je stigao u Boegrad, zajedno u paketu sa Darkom Ljubojevicćem, konkurencija za prvi tim bila je paklena.
Ljupko Petrovicć ga je imao na oku, i probio se među prvih 16 već u novoj sezoni bio je standardan, i tako do odlaska iz Zvezde.
– U jesen 1995 godine prigrabio sam dres prvotimaca i nisam ga ispuštao do samog kraja.
Sa „Marakane” imam statistiku koja kaže da sam odigrao 146 zvaničnih utakmica.
Osvojio sam četiri Kupa i jedno prvenstvo.
Igrao sam sa veličinama poput Dekija Stankovića, Perice Ognjenovića, Jovana Stankovića, Ramba Petkovića, Darka Kovačevića…
Uvek se plašim da nekoga ne izostavim, jer veliki broj kvalitetnih igrača je igrao tada.
Uostalom, Zvezdin dres nikada nije mogao da nosi svako – poručio je Marinović, koji je jedno vreme bio i kapiten kluba iz Ljutice Bogdana.
U sećanju su mu ostali i mečevi u Evropi.
– Utakmica u Edinburgu protiv Hartsa me je i gurnula u orbitu .
Posle 0:0 na „Marakani”, u revanšu je bilo 1:1 i prošli smo dalje.
Baš sam ja na asistenciju Perice Ognjenovića postigao pogodak.
Potom su sledili čuveni mečevi sa Kajzerslauternom, a potom i Barselonom.
Na nesreću u prvom meču na „Nou Kampu” zaradio sam dva žuta kartona, pa nisam igrao u revnašu.
Iako svi misle da sam crveni dobio posle duela sa Huanom Antonijem Picijem, nije bilo tako.
Brazilac Đovani me lišio časti da igram u revanšu.
A Barsa je tada imala zaista drim tim.
Predvodio ih je pokojni Bobi Robson, igrali su Ronaldo, Hristo Stoičkov, Pepe Gvardiola, Luis Enrike, Popesku, Figo, Loran Blan…
Ne da se nismo osramotili, već smo bili i blizu prolaska dalje, a Barsa se posle toga prošetala do trofeja.
Godinu kasnije postigao sam pogotak i protiv Meca, kojeg smo prošli na penale.
Evropa na „Marakani” je uvek izazov – priseća se nekih detalja iz crveno–belog dresa Marinović.RUDAR RIVAL PO MERI Izvučeni su i parovi osmine finala Kupa BiH.
Žreb je spojio Borac i Rudar Prijedor.
Marinović je zadovoljan, ali priziva na oprez: – Krajiški derbi, neće biti lako, ali smatram da u dve utakmice možemo tražiti prolaz među osam ekipa.
I Rudar se diže kako prvenstvo odmiče, ali takav je slučaj i sa nama.
Kada vidimo koja su sva imena bila u bubnju, onda je Rudar rival po meri.
Odigrao je za Crvenu zvezdu Vinko Marinović devet večitih derbija.
Ima i pozitivan skor, od pet pobeda, tri poraza i jedan remi, ali ostaje žal što se nije upisao u strelce.
– Bilo je nekoliko prilika, ali lopta nije htela u gol.
Prečke, stative, odbrane, slobodni udarci, pokušavao sam iz svih pozicija, ali derbi je derbi.
Svaki je na svoj način obeležio jednu epohu.
Naravno, da su meni drage pobede, pogotovo ona u finalu Kupa kada smo samo za sedam dana slavili 3:0 na „Marakani”, i 3:1 na stadionu Partizana.
Inače te sezone crno-beli su bili šampioni sa 15 bodova prednosti, ali to u našim duelima nikada nije značilo ništa.
Rat na prostoru bivše Jugoslavije pratio ga je u stopu, pa je posle BiH dočekao i bombardovanje SR Jugoslavije (1999), pa odlazi u redove belgijskog prvoligaša Žerminal Beršota u Antverpen .
– U Belgiji sam takođe proveo četri godine.
Bilo je lepih trenutaka, ali i onih manje lepih.
U gradskom derbiju nešto slično kao kod nas Zvezda i Partizan, igrali smo protiv Antverpena, koga nismo pobedili 13 godina.
Pet minuta pre kraja dao sam pobedonosni gol, proglašen sam junakom susreta…
Bilo je kao san.
Međutim, samo pet dana kasnije na treningu pred meč sa Anderlehtom doživeo sam otvoreni prelom noge.
Mnogi su smtrali da mi je karijera završena , ali sam se vratio, međutim nikada više nisam bio onaj stari Marin.
I u Belgiji sam dogurao do zamenika kapitena, dalje nisam mogao jer sam igrao sa legendom kluba, ali i belgijskog fudbala, Markom Degrizom.
Inače, Beršot je tada bio filijala Ajaksa, klub u kojem se znalo ko šta radi .
Kada se okrenem iza sebe bilo je lepo.
Mnogo više trenutaka koje ću pamtiti s ponosom – tako priča nekada britki štoper, danas britak, ali na trenerskoj klupi, Vinko Marinović.
Marinović (44), iako relativno mlad stručnjak iza sebe već ima poprilično iskustvo.
Kozaru iz Gradiške doveo je do Premijer lige BiH, uhvatio se u koštac s Borcem kad gotovo svi beže iz njega.
Jedno vreme radio i u Kolubari, ko zna možda mu je „Marakana” opet suđena…