Džonatan Markus, politički analitičar BBC-a, uradio je detaljnu analizu potencijalnog napada Izraela na Iran.
Od svih potencijalnih opasnosti koje prijete Izraelu, njegove vojne analitičare najviše okupira nuklearno naoružan Iran. Upravo je to vodilo razvoj Izraelske vojne avijacije (IAF) proteklih godina. IAF je proteklih godina kupila 125 naprednih vojnih aviona F-16I, opremljenih oružjem te dodatnim rezervoarima goriva, napravljenim po mjeri za dalekometne napade.
Pored toga, Izrael je nabavio specijalizovanu municiju za uništavanje bunkera, razvio velike i izdržljive bespilotne letjelice, a većinu treninga usmjerio na dalekometne napade, prenosi „Dnevni avaz”.
Izrael je u prošlosti pravio preventivne napade na nuklearne mete u regiji. Izraelski avioni bombardovali su rekator Osirak u blizini Bagdada 1981. U septembru 2007. napali su postrojenje u Siriji za koje su SAD i Izrael sumnjali da se radi o nuklearnom reaktoru u izgradnji.
Ipak, potencijalni napad na Iran ne bi bio poput onih na Irak i Siriju, kad se, u oba slučaja, radilo o jedinstvenim metama, lociranim na tlu, a napadi su došli iznenada. Stoga bi napadu na Iran moralo prethoditi rješavanje nekoliko problema poput dometa, velikog broja meta i njihove prirode.
Upravo će ovi problemi odrediti prirodu i razmjere bilo koje izraelske operacije.
Tri su ključna pitanja.
„Kako stići tamo?“
Za početak, dug je put između Izraela i Irana. Mnoge od potencijalnih meta udaljene su oko 1.500 do 1.8000 kilometara od izraelskih baza, a avioni bi morali otići i, što podjednako važno, vratiti se.
Tri su moguće rute.
• Sjeverna ruta, uz granice Turske sa Sirijom pa s Irakom.
• Centralna ruta, preko Iraka je najvjerovatniji izbor, budući da, od odlaska američke vojske, iračke vlasti slabije kontrolišu i nadziru svoj vazdušni prostor
• Južna ruta, preko saudijskog tla. Pitanje je da li bi Saudijci, koji su i sami izrazili brige zbog iranskog nuklearnog programa, dopustili takav napad. To se, jednostavno, ne zna.
Ono što se zna, s obzirom na razdaljinu, izraelski avioni će morati biti opskrbljeni dodatnim gorivom.
Daglas Beri, vojni analitičar smatra da će sipanje goriva u vazduhu biti najkritičnije.
– Izraelski avioni trebaju, ne samo doći do Irana, već imati dovoljno goriva da se zadrže nad svojim metama te da izdrže sve moguće nepredviđene situacije koje bi se tokom misije mogle desiti.
Vjeruje se da Izrael ima čak 10 velikih tankera, baziranim na putničkom avionu Boeing 707, ali stručnjaci ipak smatraju da će sipanje goriva biti jedna od ograničavajućih faktora.
„Koje mete napasti?“
– Izraelski stratezi će tražiti mjesta gdje mogu napraviti najviše štete, smatra Beri.
– Napad na postrojenja za obogaćivanje uranijuma čini se razumnim izborom, sa vojničke tačke gledanja, dodaje.
Postrojenja za obogaćivanje uranijuma u Natanzu i Fordou bi svakako bila na spisku meta.
No ovaj izbor stvara nove probleme – postrojenje u Nazanzu je pod zemljom, a ono u Fordou duboku ukopano u planinu.
Može li Izrael uništiti ukopane mete?
– Za takav napad potrebni su vrhunski obavještajni podaci. Morate poznavati geografiju mjesta gdje je meta, geologiju, prirodu zemlje i detalje oko dizajna i konstrukcije bilo kakve ukopane i utvrde napravljene od armiranog betona, objašnjava Beri.
– Pretpostavljate, Amerikanci i Izraelci već dugo vremena pomno posmatraju ova mjesta, dodaje.
Za uništavanje ukopanih meta potrebno je posebna municija. Ovakve ukopane utvrde nisu karakteristične za Bliski Istok. Između „kopača“ i proizvođača oružja postoji utrka, a u njoj prednjači SAD.
Glavno oružje Izraela je GBU-28, kojom ih snabdijevaju SAD. Radi se o laserski navođenom, 2.268 kg teškom oružju, sa specijalnom probojnom glavom.
– GBU-28 je najveće probijajuće oružje koje postoji za taktičke avionapade. Prvi put je korišteno 1991. godine, a unaprjeđibano je sa boljim glavama i preciznijim navođenjem, objašnjava Robert Hewson, urednik vodiča o vazdušnom oružju grupacije „Jane’s“.
– Međutim, korištenje ovog oružja otežava nekoliko faktora. JEdina platforma koju imaju, F-15I, može nositi samo jednu bombu pa bi značajniji napad zahtijevao veliki broj letjelica, što Izrael nema. Napadi bi se morali izvršavati sa relativno male udaljenosti pa bi se avioni morali „izvlačiti“ iz neprijateljskog vazdušnog prostora.
Upitna je i učinkovitost ovog oružja protiv iranskih utvrda. Hewson kaže kako je GBU-28 efikasan protiv svake ojačane ili duboko zakopane utvrde, ali samo u određenoj mjeri. Idealna putanja napada bila bi ispustiti projektil sa velike visine, maksimalnom brzinom i pod pravim uglom na metu, što je teško kad je ona ukopana u planinu.
Odbrana Irana
Većina iranske vojne odbrane potiče iz Rusije, a ti sistemi poznati su izraelskim pilotima. Iran posjeduje i američke sisteme Hawk, iz doba vladavine šaha.
Neki od najefikasnijih odbambenih projektila su ruski SA-5, namijenjeni protiv napadača s velikih visina te mobilni Tor-M1/SA-15 Gauntlet sistem, za mete koje su na nižim nadmorskim visinama.
Rusija je u više navrata odbila isporučiti Iranu noviji sistem S-300, ali Iranci tvrde da su ih nabavili drugdje.
Iako je iranska protuvazdušna odbrana zastarjela, još uvijek predstavlja prijetnju. Prošle godine NATO-u nije bilo lako sa sličnim arsenalom kojim je raspolagala Libija.
Izrael nema vremena ni resursa da se upusti u takav napad pa će elektronski udar na iransku odbranu biti podjednako važan, kao i samo ispuštanje projektila.
Stručnjaci su iranski vojni arsenal proglasili inferiornim u odnosu na izraelski. Ipak, svaki napad može osujetiti ranije pomenuti problem dosipanja goriva.
Da li bi izraelski napad bio uspješan?
Većina stručnjaka vjeruje kako bi Izrael bio u stanju nanijeti štetu Iranu i oštetiti njihov nuklearni program. Ipak, sposobni su učiniti mnogo manje štete nego što bi to mogla učiniti Amerika.
– Izraelci količinski nemaju dovoljno snage, a Iran im neće dati operacijsku slobodu, da mogu uništiti nuklearni kompleks Irana. Ako dovoljno stvari zakopate dovoljno duboko, dovoljno toga će preživjeti. Napad Izraela mogao bi napraviti štetu, ali čak ni ne usporiti Irance, smatra Hewson.
– Posljedice takvog napda bile bi kobne i globalne. Nemoguće je vidjeti pozitivnu stranu takvog poduhvata, dodaje.
