Prošle su dvije decenije od kada se Jugoslavija raspala. Brutalni sukobi koji su popratili njen raspad su završeni, ali nasljeđe te tragedije i dalje uznemirava region

Pomirenje je dug i težak proces koji iziskuje spremnost na zajednički rad za otvoreno i objektivno suočavanje sa prošlošću. U toku proteklih osam godina Inicijativa naučnika okupila je međunarodni konzorcij istoričara, sociologa i pravnika da ispituje glavne kontroverze koje još dijele narode bivše Jugoslavije.

„Nezavisne novine“ prenose dijelove tekstova iz knjige „Suočavanje s jugoslovenskim kontroverzama“ podjeljenih u dva dijela: „Rat u Hrvatskoj“ i „Etničko čišćenje i ratni zločini“

Kraj 1994. donio je izvjesne izglede za mogući mirovni sporazum. U decembru su se predstavnici hrvatske vlade i pobunjenih Srba dogovorili o određenim mjerama za izgradnju povjerenja, koje su obuhvatale otvaranje autoputa Beograd – Zagreb i deblokiranje naftovoda i napajanja vodom i strujom. Potkraj januara 1995. zapadni pregovarači su pokušali da podstaknu sveobuhvatan mirovni sporazum između hrvatske vlade i vlade krajiških Srba. Ovaj takozvani Plan Z-4 predviđao je povratak svih izbjeglica i znatnu autonomiju za oblast koja se sastojala od jedanaest malih i privredno nerazvijenih opština oko Gline i Knina, i obuhvatala otprilike trećinu teritorije koju je kontrolisala Republika Srpska Krajina. Zagreb je prihvatio ovaj plan, mada nerado, ali su krajiški Srbi odbili da raspravljaju o njemu sem ukoliko hrvatski režim ne odustane od svoje namjere da blokira obnavljanje mandata UNPROFOR-a za Hrvatsku. Pregovori su se otezali dva mjeseca. Izložen pritisku, Zagreb se konačno složio da UN ostane, mada pod novim imenom, Unkro (UN Confidence Restoration Operation, UNCRO). Tokom ovih mjeseci, načelnik Glavnog štaba HV Janko Bobetko je više puta izjavio da će svako eventualno zatvaranje autoputa Beograd – Zagreb dovesti do hrvatske vojne intervencije kako bi autoput bio ponovo otvoren.

Hrvatska strana je obavila sistematične pripreme za konačni obračun, u slučaju da mirovni pregovori propadnu. U novembru 1994. HV je okupirala Kupres, otvarajući put duž vijenca Dinare. Tokom zime, inžinjerci HV su izgradili drumove u toj oblasti, a u proljeće 1995. HV je osvojila potpunu taktičku kontrolu nad ključnim prevojem Knin – Grahovo i ostalim položajima pogodnim za gađanje artiljerijskih položaja krajiških Srba. U međuvremenu, u UNPA Sektoru Zapad ili zapadnoj Slavoniji, saobraćaj na autoputu Zagreb – Beograd odvijao se neometano sve do aprila, kad je predsjednik RSK Milan Martić naredio jednodnevno zatvaranje, u znak protesta zbog hrvatske carinske procedure. Na kraju mjeseca bilo je nasilnih incidenata u koje su bili umiješani i civili, a rezultat su bili poginuli na obje strane i zatvaranje autoputa. Na dan 30. aprila Tuđman je naredio da autoput bude otvoren 1. maja, u pet sati izjutra. Glavni štab HV je, u stvari, u decembru 1994. dovršio svoj plan za povraćaj zapadne Slavonije, koji je predviđao prodor sve do obale Save. Zamisao dvokrakog napada sastojala se od napredovanja autoputem od Nove Gradiške i Novske istovremeno, spajanjem u Okučanima i potom odsijecanjem srpskih snaga. Hrvatski bojevi poredak činilo je oko 15.000 vojnika iz oklopnih, artiljerijskih, pješadijskih i vazduhoplovnih jedinica. Osamnaesti korpus SVK imao je tri brigade s manjkom ljudstva, ukupno 2.000 vojnika u aktivnoj službi i oko 4.000-5.000 rezervista.

Hrvatski napad, sa šifrovanim imenom operacija „Bljesak“, započeo je 1. maja 1995, gotovo bez upozorenja, ostavivši Srbima samo minimum vremena za mobilizaciju rezervista ili, čak, da razmjeste formacije na odgovarajuće odbrambene položaje. HV se na artiljeriju Osamnaestog korpusa obrušila artiljerijskim i vazdušnim napadima, stvarajući haos i paniku u pozadini SVK. Jedini pravac za povlačenje vodio je u Bosnu, preko mosta u Bosanskoj Gradišci. Rano poslije podne 2. maja HV je zauzela Okučane i nastavila dalje čisteći džepove otpora u podnožju Psunja. Vojnici SVK su iz svojih skrovišta istjerivani artiljerijskom i raketnom vatrom, upadajući pravo u ruke jedinicama HV i MUP raspoređenim oko njih. Efikasnost taktike bila je smjesta vidljiva i, do kraja dana 4. maja, predalo ih se oko 1.500.

Osamnaesti korpus SVK pretrpio je jedan od najbržih i najsramnijih poraza u cijelom ratu. Njegov zapovjednik napustio je svoj komandni položaj odmah poslije početka hrvatskog napada, ostavivši tako svoje vojnike bez vođstva. Otpor Srba bio je neorganizovan, slab i kratkotrajan. Vojne jedinice, zajedno sa civilima, pobjegle su u Bosnu još prije dolaska Hrvatske vojske i policije. Procjenjuje se da je najmanje polovina stanovništva zapadne Slavonije napustila svoje domove. Idući prema mostu na Savi, povorke u kojima su bili izmiješani vojnici i civili dospjele su pod paljbu, koja je rezultovala sa dosta mrtvih i ranjenih. U nemogućnosti da zaustavi hrvatsku ofanzivu, predsjednik Martić naredio je, u znak odmazde, raketne napade na Zagreb 2. i 3. maja, u kojima je smrtno stradalo sedam, a ranjeno dvjesta osoba. Premda su UN u prvi mah optužile Hrvatsku za ratne zločine, čini se da hrvatske snage za vrijeme operacije „Bljesak“ nisu počinile mnogo prekršaja humanitarnog prava. UN su docnije povukle sve optužbe.

Nagli pad odbrane SVK u zapadnoj Slavoniji podstakao je uzavrele debate u poličkom vrhu pobunjenih Srba. Političari i vojnici okrivljavali su jedni druge. Raketni napad na Zagreb, koji je bio dio srpske strategije zastrašivanja, obio se Martiću o glavu vrlo brzo, pribavivši mu već jula 1995. optužnicu Haškog tribunala. Premda je sve nagovještavalo da je pobuna dospjela u ćorsokak, ništa se nije preduzelo da bi se popravila situacija, osim što je Milošević iz Beograda poslao generala Mileta Mrkšića da bude novi zapovjednik SVK. Isto tako, čelnici RSK nisu ponudili hrvatskom režimu ništa novo u smislu iznalaženja miroljubivog političkog rješenja konflikta. Poslije uspjeha operacije „Bljesak“ i bez mirovnih inicijativa na stolu, hrvatska vlada je nastavila pripreme za konačno ugušivanje pobune. Reakcija bosanskih i hrvatskih Srba prema HV tokom napredovanja duž Dinare bila je slaba, pri čemu je VRS gubila jedan položaj za drugim. U međuvremenu, VRS je pokrenula zamašne operacije drugdje u Bosni, kako bi ostvarila teritorijalnu prednost prije konačnog sporazuma i oslobodila trupe za nadolazeću ofanzivu HV. U prvoj polovini jula VRS je pregazila muslimansku enklavu i sigurnu zonu UN Srebrenicu, pobivši hiljade zarobljenika; dvije nedelje kasnije, upala je u Žepu, drugu sigurnu zonu, protjeravši kompletno stanovništvo tog grada. U isto vrijeme, VRS i SVK krenule su u novi napad na bihaćku enklavu u sjeverozapadnoj Bosni. Međunarodna zajednica, koja se već osramotila svojom nesposobnošću da spriječi masakr u Srebrenici, pribojavala se sada da bi pad i pustošenje Bihaća mogli završiti još gorim krvoprolićem. UN, NATO i pojedine zemlje upozoravale su bosanske Srbe da ne ponavljaju strahote Srebrenice u Bihaću i tražile da napad smjesta bude otkazan. U prvim danima jula, međutim, srpski napad je još bio u toku.

Izvor: Nezavisne

 

Ostavi poruku